Sreli su se tu na obali mora...tek se pojavilo sunce i bila je zora...Ona je sjedila sama...tuzhna i nevina....iskrena...neduzhna...imala je kosu boje lana...bila je lijepa i zvala se Ana...on je bio mladich crne kose i plavih ochiju....pored nje je sjeo....½ja sam Muamer½rekao je....½zasto si tuzhna½upitao je....dugo su sjedili...razgovorali...½nisam ni ja u zhivotu srechan...zhivi...jer zhivot nije vjechan½Brzo su se zavoljeli i zajedno sretni bili...ljubav nisu krili...zajedno su provodili dane...zajedno lijechili rane...bili su najsretniji u gradu...svim nesretnim davali su nadu....jedno jutro dok je ljubio nije ni shvatio kako je gubio....½Muamere moram neshto da ti kazhem...nechu vishe da te lazhem....osjecham da ne mogu vishe...moj zhivot se brishe....Ne mogu vishe da zhivim za svoju smrt ja drogu krivim...kada umrem sjeti se mene i jedne nesretne zhene....budi sretan jer zhivot nije vjechan½Bez droge nije mogla da zhivi....dani su joj bili sivi....Ponovo su bili na istom onom mjestu gdje su se prvi put sreli i zavoljeli....ali ona vishe nije bila ona ista kao onog trena...bila je druga zhena....pruzhila je ruku koja drhti:½Oprosti Muamere vrijeme je mojoj smrti½Glavu je spustila na njegovo krilo i zatvorila ochi kao da nishta nije bilo....On je plakao,proklinjao drogu....za njenu dushu molio se bogu....Na njen grob donosio cvijeche....znao je da je nikad zaboraviti neche....Dugo poslije zavolio je drugu zhenu ali u srcu je krio uspomenu....Dobio je kcherku plave kose...bila je lijepa poput jutarnje rose....bila je lijepa poput prijatnog dana....najljepsha od svih...a zvala se ANA.....
